Još od davnina ljudi su bili svjesni da održavanje raznih manifestacija dovodi u mjesto održavanja veći ili manji broj posjetitelja a to ulazi u sferu turizma – stručnije rečeno u – manifestacijski turizam. Drugim riječima, manifestacijski turizam je naziv za sve vrsti turističkog prometa motivirane održavanjem različitih manifestacija kulturnog, znanstvenog, poslovnog, športskog, zabavnog i vjerskog sadržaja. Proslava sv. Vlaha je zasigurno jedna od tih manifestacija koja svojim bogatim vjerskim i društvenim programom privlači mnoge domaće i strane goste da ga posjete i dožive čar ove proslave.
Međutim, mi u ovom feljtonu nećemo govoriti o proslavi sv. Vlaha već o jednom običaju starom i nekoliko stotina godina - o „Dubrovačkoj tombuli“. Uz pojedine crkvene blagdane vezani su razni običaji, pa je tako u Dubrovniku poslije izvijanja barjaka obavezno da se ide igrati tombola. U Dubrovniku se tombola igra na dan Sv. Vlaha još od 1842. godine.
U knjizi „Dubrovačke slike i prilike 1800. – 1880.“ ovako Josip Bersa opisuje igranje tombule ispred crkve sv. Vlaha
»Popodne sav taj mladi i zdravi narod, pošto opucka objed i ispije tradicionalnu crnu kavu, zaguši Placu i mirno čeka, da otpočne tombula, koja se u Dubrovniku igra na dan Sv. Vlaha još od 1842. godine. Gospoda i drugi građani ili posjedaše pred Općinskom kafanom ili zauzeše kao na juriš prozore, na koje su ih prijatelji i domaćini pozvali. Poslije skrušenosti, uzajmljene za procesiju, povrati se na svačije lice istinska radost svijeta, koji hoće da se zabavlja. Pred gotičko-renesansnim pročeljem krasne starinske carinare — palače Sponza — na terasi izložena je, da je cio grad vidi, velika ploča s brojevima tombule. Pažnja se napinje; oči se upiru u ploču, uši se ćule. Neka duboka glasina navješćuje broj, i u isti mah sve glave, kao da ih je jedna velika ruka sve ujedanput tisnula u potiljak, pognu se na teskeru.«
Uz njegovo sjećanje na taj događaj prenosim Vam i ulomak iz knjige „Pripovijest o Gradu“ gospođe Nade Skatolini:
»Za Svetoga Vlaha, 3. febrara, vazda je velika festa u Dubrovniku. Crkva inkorunana lovorikom a uvečer rasvjetljena bumbetama, strate po funjestram, visoki standali na obje bande po Stradunu s crveno-modrim dubrovačkim bandjerama, na Orlandu bijeli dubrovački barjak sa slikom sv. Vlaha.
Ko obično, popodne igrala bi se tombola. Tabelun na taraci Sponze. Tu bi sjedile gospođe najsvečanije obučene u crne kapute od pelice i elegantne crne klobuke. Krcato svijeta. Za vrijeme tombole, Mato Didović, široka vrata, neobično jakoga glasa viko bi numere od tombule. Bio je inače prodavač foja.
Nije mogla ni jedna festa bez tombule, ali ni bez Kate Marčelice. Zvali su je Kate Gobe. U visokom šufitu pročelja od barokne palače Bona ima samo jedna funjestra. Kate bi funjestru rastvorila i ponosito zasjela s svojoj živopisnoj primorskoj nošnji. Roza fjorani faculet vezan oko glave, poviše čela zađedeno nekoliko zlatnijeh filigranskih igala. Kad bi počele lećet naranče, Kate je bila meta. Bez riječi, ona se je saginjala, uklanjala narančama i ostala bi ponosito na svomu mjestu na funjestri.
Popodne poslije tombule, bliže zapadnom kantunu od Crkve sv. Vlaha, naši seljaci, krušni i rušni, uz ljericu u kolu, balali su linđa do mraka.
U knjizi „Dubrovačke slike i prilike 1800. – 1880.“ ovako Josip Bersa opisuje igranje tombule ispred crkve sv. Vlaha
»Popodne sav taj mladi i zdravi narod, pošto opucka objed i ispije tradicionalnu crnu kavu, zaguši Placu i mirno čeka, da otpočne tombula, koja se u Dubrovniku igra na dan Sv. Vlaha još od 1842. godine. Gospoda i drugi građani ili posjedaše pred Općinskom kafanom ili zauzeše kao na juriš prozore, na koje su ih prijatelji i domaćini pozvali. Poslije skrušenosti, uzajmljene za procesiju, povrati se na svačije lice istinska radost svijeta, koji hoće da se zabavlja. Pred gotičko-renesansnim pročeljem krasne starinske carinare — palače Sponza — na terasi izložena je, da je cio grad vidi, velika ploča s brojevima tombule. Pažnja se napinje; oči se upiru u ploču, uši se ćule. Neka duboka glasina navješćuje broj, i u isti mah sve glave, kao da ih je jedna velika ruka sve ujedanput tisnula u potiljak, pognu se na teskeru.«
Uz njegovo sjećanje na taj događaj prenosim Vam i ulomak iz knjige „Pripovijest o Gradu“ gospođe Nade Skatolini:
»Za Svetoga Vlaha, 3. febrara, vazda je velika festa u Dubrovniku. Crkva inkorunana lovorikom a uvečer rasvjetljena bumbetama, strate po funjestram, visoki standali na obje bande po Stradunu s crveno-modrim dubrovačkim bandjerama, na Orlandu bijeli dubrovački barjak sa slikom sv. Vlaha.
Ko obično, popodne igrala bi se tombola. Tabelun na taraci Sponze. Tu bi sjedile gospođe najsvečanije obučene u crne kapute od pelice i elegantne crne klobuke. Krcato svijeta. Za vrijeme tombole, Mato Didović, široka vrata, neobično jakoga glasa viko bi numere od tombule. Bio je inače prodavač foja.
Nije mogla ni jedna festa bez tombule, ali ni bez Kate Marčelice. Zvali su je Kate Gobe. U visokom šufitu pročelja od barokne palače Bona ima samo jedna funjestra. Kate bi funjestru rastvorila i ponosito zasjela s svojoj živopisnoj primorskoj nošnji. Roza fjorani faculet vezan oko glave, poviše čela zađedeno nekoliko zlatnijeh filigranskih igala. Kad bi počele lećet naranče, Kate je bila meta. Bez riječi, ona se je saginjala, uklanjala narančama i ostala bi ponosito na svomu mjestu na funjestri.
Popodne poslije tombule, bliže zapadnom kantunu od Crkve sv. Vlaha, naši seljaci, krušni i rušni, uz ljericu u kolu, balali su linđa do mraka.
Na Internet stranici Dubrovnik Web Portal-a pročitao sam i zanimljiv tekst Jadranke Ničetić o igranju „Dubrovačke tombule“ a sve što je napisala i mnogi drugi su slično doživljavali. Evo tog teksta.
Kao srednjoškolka sa svojim prijateljicama redovito sam hodila na tombolu koju smo svi rado iščekivali i veselili joj se. Naslonili bi se na zid Cele i strpljivo iščekivali izvikivanje brojeva. Bilo je tu ženskih noga-77, štap od metle-11, nono-90, juda-13, mulac-1, a kako bi se pročitao koji broj tako bi među svijetom prohujao uzdah tuge što ga baš oni nemaju. Još se živo sjećam Iva Labaša i Draga koji su svake godine okretali brojeve. Jednom zgodom Dragan je na Spoznu izišao zaštićen motorističkom kacigom jer je jako dobro znao da će kao i prethodnih godina fasovati pod kišom naših ljutih naranača. Obično se nisu dali smesti i uzvraćali bi udarce, snažno zamahujući narančama. Znali smo otprilike dokle mogu dobaciti pa smo takva mjesta izbjegavali. Tako sam i ja jednom prilikom dobila naranču sred ramena. Smijeh, škerci prijatelja i prijateljica i razdragana lica ne sve strane. U preši se znalo dogoditi da zaboravimo olovku potrebnu za senjavanje izvučenih brojeva. Zato bi se tu našle šibice sa kojima smo bužali male buže iznad brojeva, šminka za usta, fermaji i štikadenti. Danas se sa tugom prisjećam tih dana kao i zadnje tombole u Gradu, jer moja djeca ne mogu doživjeti tu radost, to iščekivanje dok mladost izvikiva od škerca: "Imam je, imam!" misleći pritom na tombolu. Dah bi zastao, a sve oči bile bi uprte u pravcu Sponze iščekujući nekoga tko se kroz gomilu probija kako bi se provjerili brojevi. Kad bi shvatili da je to samo šala nastavilo bi sa izvlačenjem brojeva.
Naranče su „ništa“ prema gađanju jajima
Sjećam se mnogih događanja za vrijeme održavanja tombule a meni se ipak dogodilo nešto što se malo kome dogodilo. Negdje 1998./99. Gradska glazba Dubrovnik je organizirala tombulu a u njenu organizaciju sam i ja sudjelovao. Kao najbolje mjesto za kontrolu samog izvlačenja brojeva su prostorije društva umirovljenika odmah poviše kafane – slastičarnice Cele. Prozori su bili otvoreni ali su grilje bile zatvorene i samo bi se ponekad lagano otvorile kako bi se vidjelo da li su
izvučeni brojevi označeni i na velikom tabelunu koji se nalazio u Luži. Tako sam u jednom momentu lagano otvorio grilje kada je u tom momentu doletjelo jaje. Da ga je netko haubicom poslao nebi mogao tako pogoditi kako je to učinio netko sa Straduna. Jaje je udarilo svojom sredinom u letvicu grilja a kako je ono bilo koso postavljeno jedan dio jaja me pogodio u predjelu remena i ušlo u donji dio hlača a drugi dio jaja u predio krovate i razlilo se po prsima. Normalno je da je nastao opći smijeh (i ja sam se počeo smijati) te nisam mogao ništa učiniti nego otići kući i presvući se.
Sjećam se mnogih događanja za vrijeme održavanja tombule a meni se ipak dogodilo nešto što se malo kome dogodilo. Negdje 1998./99. Gradska glazba Dubrovnik je organizirala tombulu a u njenu organizaciju sam i ja sudjelovao. Kao najbolje mjesto za kontrolu samog izvlačenja brojeva su prostorije društva umirovljenika odmah poviše kafane – slastičarnice Cele. Prozori su bili otvoreni ali su grilje bile zatvorene i samo bi se ponekad lagano otvorile kako bi se vidjelo da li su
izvučeni brojevi označeni i na velikom tabelunu koji se nalazio u Luži. Tako sam u jednom momentu lagano otvorio grilje kada je u tom momentu doletjelo jaje. Da ga je netko haubicom poslao nebi mogao tako pogoditi kako je to učinio netko sa Straduna. Jaje je udarilo svojom sredinom u letvicu grilja a kako je ono bilo koso postavljeno jedan dio jaja me pogodio u predjelu remena i ušlo u donji dio hlača a drugi dio jaja u predio krovate i razlilo se po prsima. Normalno je da je nastao opći smijeh (i ja sam se počeo smijati) te nisam mogao ništa učiniti nego otići kući i presvući se.
Nema komentara:
Objavi komentar