Nastanak samog grada pada u daleku prošlost, pa je, kao i slučajevima mnogih drevnih mediteranskih gradova obavijen koprenom legende. Povijest Dubrovnika, grada a kasnije države, republike, počinje na temeljima propasti helenskog, a potom i rimskog grada Epidaura (Epidaurus – Epidaurum), koji se nalazio na mjestu današnjeg Cavtata. Epidaur je od trenutka svoje propasti u 7. stoljeću n.e. postojao najmanje 10, a možda i preko 12 stoljeća. Po tvrdnji nekih povjesničara osnovali su ga grci već u 7. stoljeću p.n.e. a po svojoj veličini bio je drugi grad na istočnim obalama Jadrana, odmah iza Salone (Splita), koja je pak, bila veličine tadašnjeg Rima. U to davno rimsko doba bio je razvijeno gradsko središte i važan pomorsko-trgovački emporij. Po tvrdnji povjesničara Epidaur je mogao imati i do 40.000 stanovnika.
U 4. stoljeću n.e. veliki potres razara Epidaur, dio grada tone u more gdje i danas leži pod naslagama pijeska. Međutim grad je i dalje postojao, svoju potpunu propast doživljava u 7. stoljeću kad biva osvojen i porušen pred najezdom avara i slavena. Njegovo malobrojno stanovništvo naselilo je mali otok uz obalu koje su nazvali Laus – što na grčkom znači hrid. Od tog potiču kasniji nazivi: Raus – Rausium – Ragusium – Ragusina. To potvrđuju spisi bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta iz 10. stoljeća i djela Popa Dukljanina iz 12. stoljeća. Inače, Prvi zapisi o imenu Dubrovnika nalaze se u dokumentima bosanskog bana Kulina iz 1189. godine. Sudbina Epidaura i nastanak Dubrovnika povijesno je vrlo slična nastanku Venecije i Splita.
Nema komentara:
Objavi komentar